Prema podacima Hrvatskog audiovizualnog centra, u Hrvatskoj će se u 2014. godini održati ukupno 54 filmska festivala. Dok je u ranim danima države imati više festivala značilo i moći vidjeti veći broj inače nedostupnih filmova, danas je, obzirom na broj stanovnika, platežnu moć, dostupnost filma alternativnim izvorima, ali i lokalnu kulturnu politiku, segmentacija festivala postala teško vidljiva, mjestimice i razumljiva. Kritičari domaće festivalizacije, donedavno pozitivnog pojma na kojemu su filmašima i kazalištarcima zavidjeli, primjerice, izdavači i knjižari, ističu kako se koncept velikih brojeva lagano približava simbolici masovnog turizma: možda više nije i bolje, možda zabava nije jedini ključ.

Pedeset godina ranije, u bivšoj Jugoslaviji, festivala nije bilo mnogo. Obljetnica jednog malog, bijenalnog i kratkotrajnog, čak i u mnogim površnim povjesnicama zaboravljenog festivala, dogodila se u prosincu i trebala je, barem prema planovima, biti dostojno obilježena retrospektivnom izložbom u Klovićevim dvorima. Plan se, međutim, izjalovio već na tako prozaičnim stvarima kakve su financije – grad Zagreb uslijed recesije povukao se iz projekta, pa su organizatori odlučili ne nuditi razblaženu, kompromisnu varijantu, nego sve pomaknuti za godinu unaprijed. U žargonu poznavatelja jednog od ključnih mjesta jugoslavenskog filmskog modernizma, to se čini tako GEFF-ovski, s čime se slaže i kustosica izložbe Diana Nenadić iz Hrvatskog filmskog saveza. Jer posljednji GEFF ili Genre Film Festival održan je 1970., iako je planiran za 1969. godinu. I danas se ta brojka, neovisno o pomicanju, uzima u rasponu od prvog izdanja 1963. do 1969. godine, pa se možda i polustoljetna obljetnica iz 2013. dogodi tek u prosincu 2014. Matematički konfuzno, ali opet, tako GEFF-ovski. Jer pri GEFF-u, 1970. zapravo je bila 1969. godina, film je bio antifilm, festival nije bio zabava, publika nije bila puki promatrač.

GEFF je zapravo bio dijete vremena u kojemu je Zagreb kotirao kao urbana, progresivna i umjetnička meka. Iz današnje pozicije čini se to nostalgičarskom tlapnjom, no razuvjeravaju činjenice. Nove tendencije, Muzički biennale Zagreb (MBZ) i Internacionalni festival studentskih kazališta (IFSK), vizualno, glazbeno i konceptualno inspirirale su i ekipu okupljenu oko GEFF-a, koji je krenuo kao susret filmskih istraživača u organizaciji Kinokluba Zagreb i na inicijativu Mihovila Pansinija, zagrebačkog liječnika, intelektualca i amaterskog filmaša. GEFF je prema njegovim riječima bio ne samo festival, nego stanje duha, međusobno sastajanje i djelovanje koje je okupljalo ljubitelje filma, agilne neprofesijske djelatnike i sve zainteresirane koji su najprije razgovorima, a potom djelovanjem, pokušavali razbiti učmale kategorije standardnog filmskog snimanja i razmišljanja. Jedno od često korištenih imena za ovaj događaj bio je i festival nekonvencionalnog filma, smatralo ga se i jednim od tada rijetkih festivala eksperimentalnog filma u Europi, da bi u svojim kasnijim izdanjima GEFF prikazivao i ono što se tada smatralo novim filmom.

U rasponu od sedam godina, dogodila su se četiri bijenalna GEFF-a, pri čemu je svaki imao svoju jasnu temu. Antifilm i nove tendencije u filmu (1963.), Istraživanje filma i istraživanje pomoću filma (1965.), Kibernetika i estetika (1967.) i Seksualnost kao mogući put u novi humanizam (1970.). Peti festival s temom Nepoznate ljudske energije i neidentificirana osjetila, planiran za 1971. godinu, nije održan. Uz atribute nekonvencionalan i eksperimentalan, na GEFF-u se filmaše često zvalo istraživačima: poticao se otpor autoritetima i potpuna demokracija u iznošenju mišljenja. S glavnim ideologom i autorom tema festivala, Mihovilom Pansinijem, znali su se zakačiti i njegovi festivalski selektori, dok se publici pak stalno ponavljalo da festival nije došla gledati, nego u njemu sudjeluje te da uspjeh ovisi baš o njima. U prvim izdanjima posjet nije bio spektakularan, no kasnije, posebno kada je tema bila seksualnost, na GEFF-u se stajalo u redu i prikazani filmovi bili su glavna tema gradskih intelektualnih kružoka, medija i kritičara.

Koncept antifilma u svojoj je osnovi bio iznimno radikalan, višestruko reduciran i suprotan ustaljenim pravilima profesije. Kategorije istraživački i nekonvencionalan u više je navrata u manifestnim tekstovima pojašnjavao Mihovil Pansini, svrstavajući djelatnost takvog načina filmskog promišljanja u tri odrednice. Najvažnija je slobodni filmski kadar, potpuno oslobođen pravila klasičnog filma, koji je ujedno i akcija protiv ustaljenih normi, ali ne na način da ih uništi, nego da ih se proširi. Drugo područje je, navodi Pansini u jednome od popratnih materijala GEFF-a, istraživanje filmske forme, jezika i montaže, a potom i istraživanje društvenih i ljudskih odnosa. Kako su ključni radovi antifilma amaterski i snimljeni vlastitim sredstvima, bili su uglavnom bez tona – pokušavalo se zato izbjeći i prirodno blisku estetiku nijemog filma i postati svojevrsno novo kino-oko kakvoga je definirao Dziga Vertov.

Presudan pak utjecaj GEFF i antifilm imali su na jugoslavenski crni val, koji se i danas smatra najkvalitetnijim umjetničkim razdobljem bivše države u području filmskog djelovanja. Nije ni čudo, jer GEFF je okupljao imena koja su se kasnije etablirala upravo u tom kanonu. Poput Dušana Makavejeva, festival su podržavali Karpo Aćimović-Godina, Puriša Đorđević i Želimir Žilnik, ali i imena bliža srednjoj struji poput Zlatka Boureka, Nedeljka Dragića, Vatroslava Mimice, Dušana Vukotića i Lordana Zafranovića. Slavni domaći eksperimentatori također su ovdje našli svoje mjesto: Tomislav Gotovac od prvog je izdanja stalno ime festivala, slijede marni kroničar Vladimir Petek, mladi Ladislav Galeta i Ivan Martinac, kao i imena iz drugih umjetničkih područja koje je GEFF pokušavao ravnopravno uključiti u svoju ideju sudjelovanja i komplementarnog rada. Od Mihajla Arsovskog koji se brinuo za vizualni identitet festivala pa do Josipa Vanište, Aleksandra Srneca i Ivana Picelja iz likovnog kruga, već na prvom izdanju 1963. član žirija bio je arhitekt Vjenceslav Richter, koji je zajedno sa slikarom Mićom Popovićem i likovnim kritičarom Radoslavom Putarom ocjenjivao filmove iz salona odabranih.

Uz natjecateljske programe, festival je nudio i informativne sekcije svjetske filmske avangarde, europskog modernističkog filma i alternativnog domaćeg filma, sve to uz brojna popratna događanja, panele i savjetovanja. U najavi prvog izdanja, iz prosinca 1963. godine, stajalo je kako će biti prihvaćeni svi žanr-filmovi (otud i ime Genre Film Festival), pri čemu se ne misli na ono što danas u teoriji smatramo žanrovskim filmom, nego sve one filmove koji prema propozicijama unica-e nisu dokumentarni ni igrani, već spadaju u taj treći rod žanr-filma u kojega ubrajamo eksperimentalne, avangardne i filmove novih tendencija, one koji istražuju nove putove i nova sredstva. Na sljedećem izdanju, održanom 1965. godine, žiriraju redatelj Aleksandar Petrović, filozof Danilo Pojović, filmski teoretičar Dušan Stojanović i slikar Josip Vaništa. Uz liječnika Pansinija, kako se volio sam potpisivati na pripadnim materijalima, tu je opet i arhitekt Richter. Prikazano je ukupno 76 filmova, od čega 14 u salonu odbijenih. Najviše priznanja, ujedno i najveće kontroverze izazvao je film Zlatka Hajdlera Kariokineza. Radilo se o spaljivanju filmske vrpce u samome projektoru za vrijeme projekcije, a Pansini je, naravno, bio oduševljen. Na dan dodjele nagrada, Vjenceslav Richter poslao je sljedeći telegram: festival GEFF radničko sveučilište moša pijade zagreb – pohvale kariokineza.

Treći susret filmskih istraživača dogodio se 1967. godine. GEFF 67 započeo je retrospektivom novog američkog filma, koja je uključivala radove slavnih eksperimentatora Stana Brakhagea, Roberta Breera, Brucea Connera, Jonasa Mekasa i austrijskog autora Petera Kubelke. U dugometražnoj konkurenciji, Makavejev je prisutan s Ljubavnim slučajem ili tragedijom službenice ptt-a, Puriša Đorđević s naslovima San i Jutro, Vatroslav Mimica s Ponedjeljak ili utorak i Kaja, ubit ću te, a Matjaž Klopčić s Na papirnatih avionih. Direktor festivala Branko Lustig u festivalskom se newsletteru stalno ispričavao zbog kašnjenja kopija, no unatoč tome GEFF 67 poprimio je onaj impresivni format koji je spajao profesionalno i amatersko pa je publika bivše države zaista mogla vidjeti što se važnoga zbiva u svijetu filma.

GEFF 69, pod naslovom Seksualnost kao mogućnost za novi humanizam, trebao se dogoditi u prosincu 1969., no pomaknut je za travanj 1970. godine. Najavljena Retrospektiva seksualnog i erotskog filma zagolicala je maštu javnosti, ali i politike, tako da je ovo ujedno i njegovo posljednje izdanje. Prva izdanja festivalskog biltena-glasila krasila je fotomontaža Aurore koja izgovara rečenicu: voljela bih da sam hermafrodit pa da mogu i sa ženama, dok je gradske površine ukrašavao plakat za izložbu Renea Hollosa, na kojemu je prikazan stilizirani golemi penis s grčkim podnatpisom fallikos antropos. Kasnije povučen na inzistiranje viših političkih instanci, ovaj plakat najavio je i beskompromisni GEFF 69 koji je, kako je pisao tadašnji Filmski svet, od skromne svečanosti zaljubljenika u film postao senzacija za koju su se ulaznice prodavale kao vruća roba. Najviše zanimanja izazvale su projekcije filmova Andyja Warhola i Paula Morrisseya, gošća festivala Carolle Schneemann pokazala je svoj Fuses, dok je nemali interes izazvao pjesnički performance novosadske umjetnice Katalin Ladik, koja je proglašena i najfinijom damom festivala.

Najavljeni peti susret filmskih istraživača nikada se nije dogodio, kao ni obljetnica iz 2013. godine, koja je namjeravala oživjeti specifičnu GEFF-ovsku energiju i prikazati njegovu cjelokupnu baštinu. Jedna od planiranih akcija bila je i simulacija petog susreta koja bi locirala te energije i osjetila u djelima nastavljača, u godinama nakon gašenja festivala. U kakvom će se formatu ona dogoditi, ako i kada, ostaje vidjeti, jer sam Genre Film Festival danas djeluje kao utopija nekog prošlog vremena, kada su vladali progres, modernost i znatiželja.